U galeriji majstora, velikih fudbalera i sportista uopšte, izdvaja se Asim Ferhatović - Hase, koji je kao niko prije njega, demonstrirao posebnu fudbalsku filozofiju, igru doveo do briljantne skladnosti poteza, unio toliko nešablonskih detalja, dokazivao superiornost tehnike nad snagom, da je izrastao u neizbrisivu nogometnu legendu. Asim Ferhatović, majstor driblinga, lucidni graditelj, markantna figura, i napokon, najbolji strijelac jugoslovenskog prvenstva u sezoni 1963/64., bio je na nesreću neopravdano izostavljen u reprezentaciji, pa nije uspio svoju fudbalsku virtuoznost demonstrirati u većem opsegu i na međunarodnoj sceni.

Ono što upotpunjuje njegov sportski profil je velika korektnost, džentlmensko ponašanje na terenu i izvan njega, skromnost i jednostavnost u svakoj prilici. Jednostavan i neposredan, Asim Ferhatović je bio vrlo škrt na riječima. Kao fudbaler volio je igrom kazivati mnogo. Nije propuštao nijednu nižerazrednu utakmicu, ističući da često upravo u tim dvobojima ima više uzbuđenja nego na prvoligaškim nadmetanjima. Ipak za razliku od brojnih vršnjaka Ferhatović nikada nije žalio za vremenom koje je prohujalo, niti je tvrdio da se tada igralo mnogo bolje i ljepše.

„Svako vrijeme ima svoj nogomet, ali i svoju publiku. Ono što mogu sigurno reći jest da su Vukas, Bobek i Zebec i mnogi drugi tadašnji asovi stajali uz bok najboljim nogometašima svoga vremena. Danas je takvih nogometaša manje, iako i danas imamo svjetskih klasa.“ – govorio je Hase.

Uvijek je, u onom dijelu grada (Kovači) gdje je rođen, gdje je načinio prve korake, volio odigrati mali fudbal sa vršnjacima i komšijama. Čovjek koji je prošao kroz jugoslovenski i ako hoćemo evropski nogomet, uvijek je ostao čvrsto vezan uz rodni kraj. Možda je bio neadaptiran, možda isuviše sentimentalan i nostalgičan, ali jedno je nedvojbeno – nikada se nije mogao dugo odvojiti od svog rodnog grada, od komšija i prijatelja, pa mu je zbog toga i propao izlet u Istanbul, jer Asim ni uprkos privlačnim novčanim ponudama nije izdržao izvan kluba i grada.

Najbolji dribler jugoslovenskog fudbala započeo je karijeru kao i hiljade dječaka. Na Kovačima, gdje se rodio 24. januara 1933., bilo je dosta livada i slobodnog prostora, pa nije čudo što je s tog područja regrutirano dosta prvoligaških imena. Fudbal je polako postajao prva ljubav Asima Ferhatovića. S loptom je dijelio tugu i radost svojih dječačkih dana, ona mu je pomogla da pokaže svu svoju maštovitost.

Njegov istančani smisao za pronalaženje najlucidnijih rješenja u svakom trenutku, dribling koji je ostao neponovljiv po svom načinu izvođenja i efektu, osigurao mu je mjesto na fudbalskim terenima s mnogo starijim fudbalerima, dokazujući tako da tehnika najplemenitijeg kova, može nadoknaditi tjelesni hendikep. Štaviše, mnogi su uživali u tome, pa i sam Asim, kada je nadmudrivao mnogo snažnije, više i jače protivnike.

Odlučujući trenutak za daljnji razvoj njegove nogometne karijere je dolazak na Koševo. Kao i većina vršnjaka sa Kovača, navijao je za FK Sarajevo. Divio se braći Lovrić, Mantuli, Glavočeviću, Konjevodu... Već na prvim treninzima sprijateljio se sa Ibrom Biogradlićem, pa će njih dvojica zajedno igrati više od petnaest godina u istom dresu i biti, jedan u odbrani, drugi u napadu – oslonac ekipe. Dobre igre, vješti driblinzi i nezaboravni golovi u omladinskoj kategoriji donijeli su Asimu mnogo komplimenata, a trener Ruždić je znao govoriti: „Taj mali zna mnogo. Ima urođeni dar, ali je potrebno da vježba više nego drugi, mora se brže oslobađati lopte, hitrije igrati.“

„Mića Ruždić je bio veliki stručnjak i pedagog. Među nama je uživao autoritet, i mada nikada nije galamio, bojali smo se njegovih odluka. Najveća kazna bila je izostanak iz ekipe.“ – pričao je Hase.

„Hase“, kako su Ferhatovića zvali od malena, bio je toliko zaljubljen u fudbal, imao je toliko energije, da je osim na službenim utakmicama za omladince FK Sarajevo, često igrao i sa svojim vršnjacima. I tako se događalo da odigra dvije utakmice u jednom danu; prvu ujutru na Kovačima, a drugu onu službenu na Koševu.

Ferhatović je brzo stekao simpatije starijih saigrača i trenera. Međutim u tim svojim prvim prvoligaškim utakmicama „Hase“ se nije mogao profesionalno odnositi prema fudbalu. Radije se igrao, dugo zadržavao loptu i već tada, na početku karijere, spoznao da u prvoligaškim ekipama ima mnogo onih koji ne shvaćaju igru, koji traže rezultat, nemaju razumijevanja za tehničke finese. Brojni su oni, koji su iz očaja ili nerazumijevanja udarali Asima. Njegove noge su odolijevale, ali zauvijek su ostajali „nogogrami“.

Tek što je postao prvotimac, otišao je u JNA. Iz vojske se vratio još jači, i ta sezona 1955. konačno ga lansira u sazvjeđe jugoslovenskog nogometa. Serija utakmica sa Spartakom, Crvenom Zvezdom, Hajdukom, Dinamom donijela mu je mnogo komplimenata. Novinari uglas konstatiraju da se pojavilo veliko nogometno ime, da Asim svojom igrom, poimanjem nogometa i posebnom interpretacijom, predstavlja posebno poglavlje. U to doba menadžeri svih vodećih klubova nastoje Asima privoljeti da ode s Koševa, ali on ostaje vjeran matičnom klubu! Oni koji su ga bolje poznavali znali su da je nemoguće da se adaptira na drugu sredinu. I još nešto: da ne gleda na fudbal kao izvor prihoda.

Priznanja mladom fudbaleru dolazila su sa svih strana. U predolimpijskoj godini 1955. mlada reprezentacija je gostovala na Dalekom Istoku i Australiji. U selekciji se našao i Hase i zaradio pregršt pohvala. Međutim velikog driblera nisu više uzimali u obzir za reprezentaciju. To je najtužnija priča cijele biografije najboljeg nogometaša kojeg je Sarajevo ikad imalo.

Iako je u karijeri imao niz sjajnih susreta koje je svojom igrom i golovima sam odlučio, ipak je izdvajao utakmicu sa početka karijere. Riječ je meču sa BSK-om, danas OFK Beograd, odigranom na Karaburmi 1955. godine. Utakmica u Beogradu protiv neugodnog protivnika odigrana je pred petnaest hiljada gledalaca, a mnogi su došli na stadion da vide Asima Ferhatovića o kojem se pričalo kao o asu najplemenitijeg kova, igraču koji sam odlučuje utakmice. On je bio vrlo raspoložen i to se vidjelo po prvim potezima, jer ga Stojanović, Davidović i Juričko nisu mogli zaustaviti. Driblao je po nekoliko igrača Beograđana, a zatim i golmana Cvetkovića, a potom vraćao loptu svojim saigračima!! Prvi gol je bio pravo remek djelo. Primivši loptu na sredini terena, Ferhatović je predriblao kompletnu odbranu domaćina, pojedine igrače i po više puta, a potom se s loptom ušetao u gol. Stadion je zanijemio, a protivnici su prilazili Asimu da čestitaju. U nastavku utakmice Sarajevo je postiglo još dva gola, a domaćin jedan.

Razdoblje pojave i zdrave igre Asima Ferhatovića sigurno je jedna od najblistavijih epoha sarajevskog fudbala: razdoblje u kojem se prelazilo s romantičnog shvatanja na modernu interpretaciju nogometne igre. Hase je bio spona između stare garde sarajevskih nogometaša, koji su oduševljavali, ali nisu znali okruniti svoju vrijednost (Franjo i Đuka Lovrić, Ančić, Mantula, Svraka, Glavočević, Arslanagić, Šehović i drugi) i generacije koja će, još igrajući zajedno s Asimom, osvojiti naslov jugoslovenskog prvaka. A to su bili Musemić, Blažević, Fazlagić, Prodanović, Prljača, Bajić, Jasenković...

Jedan od značajnih događaja u karijeri Ferhatovića bio je odlazak Franje Lovrića. Primopredaja dirigentske palice, preuzimanje najveće odgovornosti za „Haseta“, jer niko od igrača Sarajeva nije znao šta u igri znači i kako je svojim majstorstvom oplemenjuje Lovrić. Upriličena oproštajna utakmica kapitena Sarajeva, sa Željezničarom, bila je svojevrsna revija sarajevskog fudbala. Upravo takve prilike Asim je najviše volio. Bilo je to nadigravanje, praznik ljubitelja fudbala! „Momčad s takvim majstorom nema problema.“ – rekao je Lovrić odlazeći sa scene.

I potom možda najraskošnije doba Asimove igre. Jednostavan u fudbalskoj filozofiji, neponovljiv u igri, najagilniji u nadigravanju, napokon je efikasan i u rezultatu. Sarajevo stvara ekipu budućnosti, Asim i nadalje ostaje najmarkantniji. Redaju se protivnici, i nekorektni čuvaju velikog majstora, ali Asim odolijeva.

„Bilo je dosta igrača koji su igrali nekorektno. Spomenut ću jednog koji nije igrao toliko grubo, ali me je najbolje čuvao. Riječ je o pomagaču beogradskog Radničkog – Ristiću. Zaista čudan igrač, prilijepi se uz vas i tako cijelu utakmicu. Jednom sam izašao na atletsku stazu, a on opet uz mene. Uporan. Veoma sam ga poštivao.“, rekao je jednom prilikom Hase.

Od prvenstvenih utakmica izdvojit ćemo neke, koje su posebno ostale u sjećanju ljubitelja fudbala. U sezoni '59/60. za naslov prvaka borili su se Dinamo i Crvena Zvezda. Beograđani su gostovali na Koševu, bila je to za njih jedna od najtežih utakmica. Sarajevo je počelo silovitim napadima. U jednom napadu Asim je fenomenalno nanizao nekoliko fudbalera crveno bijelih i našao se pred golmanom Bearom. Stao je, pogledao Bearu, a potom vješto, majstorski uputio poluvisoku loptu u bliži Bearin kut. Gol. Na stadionu oduševljenje. Prilaze igrači Zvezde, čestitaju Ferhatoviću. Domaćin je poražen sa 2:4. Gosti su igrali bolje, bili kompaktniji, ali Ferhatović je još jednom ponovio akciju: bio je to sličan gol, drugi za Sarajevo.

Ipak, možda najbolje prvenstvene partije Ferhatović je pružio 1960. godine. U četiri dana na Koševu su gostovala dva ugledna jugoslovenska kluba – Partizan i Hajduk. Ako je ikad jedan jedini igrač pobijedio dvije momčadi, onda je to tada učinio Asim Ferhatović – Hase.

Susret s Partizanom bio je posebna atrakcija, Stjepan Bobek i Boba Mihajlović, izveli su onaj poznati sastav koji će triput trijumfovati u jugoslovenskom prvenstvu i poslije dospjeti do finala Kupa prvaka. Zadatak da paralizira Ferhatovića dobio je prvo iskusni Tončić. Nakon nekoliko smiješnih slika, Bobek je povjerio čuvanje mladom braniču Jusufiju. Ovaj grubim prekršajima pokušavama zaustaviti razigranog Ferhatovića, ali Asim sjajno ograđuje loptu, mijenja ritam... Kada je završio jednu akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko na stadionu tada nije znao sta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici napio vode.

Ima još dosta neobičnih priča o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otišao u Tursku i sklopio ugovor s Fenerbahceom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željezničarom, jer nemaju valjanu ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah kreće u Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2, a poslije postignutog gola Hase je u oduševljenju i trku naletio na stativu koja je pukla.

I ponovni njegov dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici bio je privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da ga pusti u šeher. ...Bez Sarajeva nije mogao!

Hase nije znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal i igrao ga od srca. Povrijeđen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Koševu Hase je izvodio takve bravure driblajući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenutcima oduševljenja rekao: "Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!" On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatoviću: "JEDAN JE HASE"!

Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova.

Asim Ferhatović preminuo je 25. januara 1987., u svom Sarajevu, a njemu u čast danas Olimpijski stadion Koševo nosi njegovo ime.

Boško Antić (07.01.1944.), najbolji strijelac prve šampionske generacije, trener druge šampionske generacije i junak legendarne pjesme navijača FK Sarajeva „Dva Boška na dva ćoška, a Musemić u sredini - za pobjedu ti ne brini“. Kao jedan od najvećih bisera koje je FK Sarajevo imalo, Antić je odigrao ukupno 276 utakmica u 7 sezona i postigao 140 golova. Može se reći da tada nije bilo ekipe koja je sa sigurnošću tvrdila da neće primiti gol na utakmici protiv bordo-bijelih, a za to bili zaslužni Boško Prodanović, Vahidin Musemić i Boško Antić.

Za Sarajevo je zaigrao 1965. i odmah u prvoj sezoni postigao 26 golova, više od bilo kojeg drugog saigrača. U svojoj drugoj sezoni bio je jedan od najzaslužnijih što je u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu stigla prva titula od nastanka jugoslavenske lige. Postigao je 30 golova u svim takmičenjima od čega 14 u prvenstvu i kao lijevo krilo po broju golova bio odmah iza legendarnog Vahidina Musemića koji je u prvenstvu postigao 16.

Antića je odlikovala visoka tehnika, nepredvidljivi potezi i, prije svega, sportsko držanje. Bio je ponosan na svoje Sarajevo, na vrijeme u kojem je fudbal sa ovih prostora zahvaljujući majstorima kakav je bio Antić, imao mjesto u samom vrhu Evrope. U jednom intervjuu prije par godina je izjavio: “Ne zaboravljam sarajevske dane, nisam bio primoran da odem, ali pokojna žena se liječila u Beogradu. Shvatili su tada ljudi iz vlasti i kluba da sam morao otići. Radio sam u Čelarevu, Radu, Voždovcu, niškom Radničkom, Smederevu i Kini. Uzimao sam posao pošto je trebalo preživjeti, a u Sarajevu sam mogao da diktiram uslove. Imao sam visok rejting, po pet-šest ponuda. Nekad u Sarajevu nisam mogao da prođem 50 metara a da me ljudi ne zaustave, sada su se vremena promjenila, druga je struktura stanovništva. Dole sam uvijek dobrodošao, i dan-danas se čujem sa ljudima iz kluba, zovu me, pratim njihove rezultate u ligi BiH”.

Antić je 1972., sa 28 godina, prešao u francuski Anžer pa kasnije u Caen gdje je i završio svoju uspješnu karijeru – ukupno 428 odigranih utakmica i 212 postignutih golova u 12 sezona. Uspio je upisati i jedan nastup za reprezentaciju Jugoslavije, a bio je i član reprezentacije, zajedno sa Fazlagićem i Vahidinom Musemićem, koja je osvojila srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Italiji.

Jedna od najtužnijih utakmica u karijeri bila mu je ona protiv Manchestera 1967. kada je Sarajevo nakon odlične igre ispalo od kasnijih prvaka Evrope. „U Sarajevu smo odigrali 0:0, dok nam je u revanšu Džordž Best dao gol tako što je loptom pogodio fotoreportera, a ona se od njega odbila i zakoprcala u mreži. Francuski arbitar Mašen je pokazao na centar! Poslije meča, koji smo izgubili sa 1:2, saznali smo da nije bilo moguće eliminisati Engleze, koji su te sezone osvojili trofej pobjedom nad Benfikom.” Izjavio je Boško jednom prilikom.

Nakon završetka karijere ostao je u Francuskoj kao trener ali je ubrzo krenuo put Sarajeva. „Kad sam 1977. završio karijeru, pokojni Svetozar Vujović, direktor Sarajeva, pozvao me da sjednem na klupu, iako sam htio da pečem zanat tako što ću prvo raditi sa klincima. Bio sam direktor omladinske škole, a onda od Srboljuba Markuševića naslijedio generaciju u kojoj samo golman Đurković i Jakovljević nisu bili djeca kluba. Ostali su svi osim Radeljaša i Vukićevića bili po reprezentativnim kategorijama. Prve godine igrali smo finale Kupa, druge smo osvojili titulu.”, rado se sjećao svog povratka.

Da su mu titule suđene pokazao je još jednom, ovaj put kao trener. Bila je to generacija koju je Boško stvorio, predvođena reprezentativcima: Hadžibegićem, Pašićem, Božovićem, Jozićem, H. Musemićem,... Otišao je nakon što je po drugi put osvojio titulu i ostavio neizbrisiv trag u historiji FK Sarajevo. Poslije njega samo je jedan ponovio istu misiju. Njegov učenik, član druge šampionske generacije, jedan od najboljih igrača sa ovih prostora, Husref Musemić.

Život ga je odveo u Beograd, ali je jedno vrijeme bio i selektor reprezentacije Toga, a radio je i u Kini. Boško Antić je svrstan u red fudbalskih veličina kakvi su bili Ferhatović u Sarajevu, Mitić u Zvezdi i Bobek u Partizanu. Umro je u 63. godini od teške bolesti, 04.12.2007. godine u Beogradu gdje je i sahranjen.