Pričali smo sa bivšim igračem bordo tima, legendom, članom šampionske generacije 84/85. Slavišom Vukičevićem. U interview-u sa veteranom Sarajeva pročitajte nešto o ...

Proveli ste skoro 10 godina u Sarajevu i bili ste stalni prvotimac. Debitovali ste sezone 80/81. i odmah ste imali priliku zaigrati u Kupu UEFA protiv ekipe Hamburga sa nekih 18-19 godina. Da li vam je ta utakmica ostala u pamćenju i koliko je značilo to što ste na samom početku karijere igrali protiv takve ekipe? 2 godine kasnije opet ste izborili Kup UEFA i prve dvije prepreke, Slaviju i Corvinul, ste rutinski prošli, a onda se desilo onih 6:1 protiv Anderlechta. Šta je uzrokovalo takav pad u toj utakmici?

Kao prvo da vam se zahvalim na čestitkama i povjerenju koje ste mi ukazali na traženju interview-a. Na vaše prvo pitanje,te davne 80-te,kao 18-godišnjak dolazeći iz Bosne (Visoko) u FK Sarajevo, moj prvi trening u tandemu sa Safetom Sušićem-Papetom, mi je ostao u najljepšem sjećanju i njegova poruka poslije 30 minuta treniga "Ne brini igrat ćes odmah". Moja prva utakmica sa Magdeburgom na starom prelijepom)Koševu i pobjeda od 4:2 gdje sam uz Papeta najbolji igrač na terenu. Uz punu podršku tadašnjeg trenera i izvrsnog čovjeka Fuada Muzurovića moja adaptacija u ekipi je bila vrlo laka. U ekipi sa Janjušem, Vidovićem, Vidakovićem, Kurtešom, Lukićem, Rajkovićem, Milakom, Hađibegićem, Janjošem, Merdanovićem (Nijazom), Kapetanovićem, Radeljašom, famoznim Pajom Pašićem, Musemićem, mojim najboljim drugom i bratom Merdanovićem Senadom i naravno Papetom uz puno poštovanje prema stručnom rukovodstvu na čelu sa Svetozarom Vujovićem, tvorcem šampionskog Sarajeva i navijačima koji, priznajem, nisu bili tako bučni i mnogobrojni kao ovi današnji, sve je bilo OK.

I onda Hamburger gdje sam se povrijedio prije prve utakmice tako da sam igrao samo uzvratnu 3:3 koju smo mogli proći da smo bili malo bogatiji klub, ali drugom prilikom, već taj strašni Hrubeš sa 3 pogotka, jedan glavom sa 20-tak metara nas je ostavio na mjestu koje nam pripada, a to je vječni optimisti i sanjari što je slučaj i danas sa našim fudbalom. Hamburger je te godine bio prvak Evrope kao i Anderlecht što znači da samo učestvovanje u takvom takmičenju za jedno Sarajevo pored klubova iz Beograda, Zagreba i Splita, koji su ruku na srce puno bogatiji, moćniji I bolje organizovaniji od nas, predstavlja puno.

Nakon Sušićevog odlaska mnogi su očekivali ispadanje Sarajeva iz Lige, ali godinu kasnije, na čelu sa pokojnim Boškom Antićem, osvojili ste titulu bivše Jugoslavije. Kakva su sjećanja iz te sezone? Ko je bio najveći protivnik Sarajevu i šta je to, na kraju krajeva, što je i donijelo rezultat?

Sušićev odlazak je teško pao svima, međutim, kako kaže narod bez svakog se može pa tako mi osvojismo titulu koja je bila za naš nogomet podvig kao da smo šampioni Evrope jer nemojte nikad zaboraviti Crvenu Zvezdu, Partizan, Dinamo i Hajduk sa svojim zvijezdama koje smo nadigrali i kući i kod njih. To i taj moj gol protiv Vojvodine koji nam je donio titulu mi je najveće zadovoljstvo u fudbalskom životu. I onda kad sam mogao otići u bilo koji veliki klub u tadašnjem prvenstvu ja sam ostao u mom Sarajevu. Ne žalim!!!

Uslijedio je Kup šampiona (današnja Liga Prvaka) i kiks protiv ekipe Kuusysi-a. Sarajevo je bilo veliki favorit u ovoj utakmici i mnogi su se već pitali ko bi mogao doći u drugom kolu, ali finci su iznenadili sa dvije pobjede. Vi ste postigli gol u revanšu, ali to nije bilo dovoljno – finci su već vodili sa 2 gola razlike. Da li se Sarajevo previše opustilo ili je postojao neki drugi faktor koji je prouzrokovao rano ispadanje iz Kupa šampiona?

Kao šampioni prvu utakmicu igramo u Finskoj sa Kusisijem, Mirza Kapetanovic kaze skijašima!!! Kod njih izgubimo 2:1 s tim što smo dan prije utakmice igrali između nas – „oženjeni” protiv „drkadžija” gdje se zakuhalo, tako da smo igrali više nego je bilo predviđeno i naravno da je sutradan kraj utakmice bio vrlo težak. U uzvratnoj utakmici bili smo sigurni u prolaz tako da su neki igrači došli prvi put u odjelu i kravati na utakmicu i poslije 20 minuta bilo je 2:0 za Fince. Početkom drugog poluvremena sam dao gol iz penala i imali smo još puno,puno šansi ali neće pa neće. Razlog?? Pa pobogu mi mislimo da smo najbolji
na svijetu i da sa malo ulaganja u sport, sa našim vanserijskim talentom možemo da konkurišemo "ostalim" - vrlo teško, ali Bosna je Bosna. Nekad mi to nije bilo jasno kao i Vama danas, međutim poslije 20-tak godina provedenih vani često se sjetim one "budimo realni"

Da li imate neku anegdotu iz svoje karijere koju biste podijelili sa nama?

Sto se tice anegdota ima ih previse ali su one za
svlacionice.

Pratite Sarajevo i danas, a kontaktirali ste i nas preko e-maila što znači da ste upućeni u sadašnja dešavanja u klubu. Sigurno da se kvalitet ovog tima sada ne može porediti sa npr. Vašom generacijom, ali šta, po Vašem mišljenju, fali današnjem Sarajevu da postane ekipa koja može ostvariti bolje evropske rezultate?

Pratim sve sportske događaje u BiH pogotovo nogomet i moje Sarajevo. Ovom prilikom bih čestitao igračima i stručnom rukovodstvu na šampionskom slavlju, bez nominovanja jer se bojim da ću nekoga preskočiti i ne bih želio nikoga povrijediti jer poznajem našu malenkost, ali sam prisustvovao na par utakmica i mislim da je moja generacija imala ove današnje navijače bila bi vise puta šampion bivšeg, puno boljeg prvenstva. Kapa dole navijačima! Kao poklon tom šampionskom timu odveo sam dva igrača Ihtijareviću i Obuću u Iran gdje su opravdali moja očekivanja i napokon postali pravi profesionalci u kasnim fudbalerskim godinama što je jedan od većih problema u BiH fudbalu. Je li Vi stvarno mislite da se mi u narednom (10-godišnjem) periodu možemo plasirati na jedno od velikih svjetskih prvenstava? Nema šanse,bilo ko da je selektor ili trener, jer šta to mi ulažemo u sport sem vrijeme i diskusije, bolje rečeno svađe! Stalno nam je neko kriv, čak se pojedini "igrači" ne žele odazvati selektorskom pozivu jer ne vole tog i tog. Smiješno, za plakati, da ima igrača pa bilo o kome se govori da igra u evropskim klubovima i ne želi da igra za BiH jer "on" misli da je star i da nema dovoljno motiva da brani boje Bosne. Kakvi su to Bosanci? Igrao sam za Bosnu za vrijeme onog pakla, rata, 93-94-95, prijetili su mi ali nisam ja kriv što sam se rodio u Visokom i najljepše dane života proveo u Sarajevu i napokon vječiti Bosanac.

Promjene moraju krenuti iz temelja. Puno raditi sa mladima, sa kvalitetnim trenerima, na kvalitetnim terenima (Koševo prije 25 godina isto kao danas), sa kvalitetnim ljudima i dati šansu igračima koji igraju u Bosni, pa ako izgubimo sa puno razlike onda ćemo shvatiti da nam je fudbal na tom i tom nivou i nećemo tražiti greške u selektoru i mijenjat ga zbog našeg nerealnog optimizma.Ima jako puno rada.

Da li ekipa Sarajeva uz par pojačanja i na čelu sa Musemićem može i ove godine do Europe?

Što se tiče mog Sarajeva i Musemića, želim mu sve najbolje, zdravlje, pobjede i naravno plasman u Evropu jer Sarajevo mora sve učiniti da uđe u jedno od Evropskih takmičenja. Gledao sam par treninga koje je vodio moj prijatelj Musemija i bio sam prijatno iznenađen njegovim profesionalnim pristupom poslu. Neki mu prigovaraju da je strog, traži puno od igrača, i tako dalje.. Puno njih će ga se sjetiti poslije i reći da su napravili nešto u svojoj karijeri zahvaljujući Musemiji.

Za kraj, imate li neku poruku za igrače našeg kluba i naravno neki savjet za one najmlađe, koji tek otpočinju svoju karijeru?

Mladim bih poručio da zanimanje profesionalni fudbaler ne znači igrati u prvenstvu BiH, zadovoljavati se ponekim pobjedama i misliti da smo najbolji kad pobjedimo a najgori kad izgubimo!!! Profesionalac je dokazivanje svakodnevno, na terenu i van terena jer je to najljepše zanimanje na svijetu gdje upoznamo puno ljudi, zemalja, stećemo prijatelje i ne možemo si dozvoliti taj luksuz da jedan dan ili trening ne radimo maksimalno jer vrijeme prolazi i neko drugi će uzeti moje mjesto. Zato treba biti uporan, profitirati svojim vremenom svakodnevnog dokazivanja i biti okružen pozitivnim ljudima. Zbog toga i poučen mojim iskustvom odlučio sam se da radim kao agent (menađer) igrača jer mislim da im mogu pomoći u trenucima kad im stvarno treba pomoć da ne prave greške zbog kojih će jednog dana žaliti! Fudbal je moj život, volim FK Sarajevo, Bosnu i puno mira, dogovora, sreće, zdravlja, ljubavi i naravno pobjeda u Novoj 2008-oj Vama i svim Bosancima a pogotovo navijačima mog Sarajeva želi Slaviša Vukičević!